Povijest visokoga školstva na ovim prostorima započinje prije gotovo tri stoljeća - 1707. godine, kada je u Osijeku osnovana prva visokoškolska ustanova, i to bogoslovna visoka škola, koja je započela svoj redoviti rad školske 1707./1708. godine kao Studium Philosophicum Essekini, trogodišnji visokoškolski studij odnosno učilište filozofije.
Inicijativa za osnivanje Sveučilišta u Osijeku pokrenuta je 1975. godine, te valja istaknuti da je 26. ožujka 1975. godine Hrvatski sabor donio Odluku o davanju suglasnosti za osnivanje Sveučilišta u Osijeku, a dva mjeseca kasnije, 31. svibnja 1975. godine potpisan je Sporazum o osnivanju Sveučilišta u Osijeku, čiji potpisnici su bili: Ekonomski fakultet, Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet, Poljoprivredni institut, Fakultet strojarstva i brodogradnje iz Zagreba za Studij strojarstva u Slavonskom Brodu, Pedagoška akademija u Osijeku, Muzička akademija u Zagrebu za Odjel glazbe u Osijeku, Gradska knjižnica i Povijesni arhiv u Osijeku.
Stoga 31. svibnja obilježavamo kao dan osnivanja Sveučilišta.
Josip Juraj Strossmayer
Sastavnice sveučilišta
- Ekonomski fakultet
- Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija
- Fakultet za dentalnu medicinu i zdravstvo Osijek
- Filozofski fakultet
- Građevinski i arhitektonski fakultet
- Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu
- Medicinski fakultet
- Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek
- Pravni fakultet
- Prehrambeno-tehnološki fakultet
- Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku
- Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti
- Kineziološki fakultet Osijek
- Odjel za fiziku
- Odjel za biologiju
- Odjel za kemiju
- Odjel za matematiku
- Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek
- Studentski Centar Osijek
- Studentski dom u Đakovu
- Sveučilišni centar za osiguranje kvalitete visokog obrazovanja
- Sveučilišni centar za bibliografsko-dokumentacijsku građu o Josipu Jurju Strossmayeru i crkvenoj povijesti
- Centar za stručne studije
- Sveučilišni centar za cjeloživotno učenje
- Tera Tehnopolis d.o.o.
- Obnovljivi izvori energije Osijek d.o.o.
SVI MITOVI I ISTINE O JEDNOM OD NAJVEĆIH LJUDI NAŠE POVIJESTI - Je li naš velikan bio otac jugoslavenstva ili čovjek koji je sanjao veliku Hrvatsku?
Ivica Šola, Globus, 04.02.2018.
Dok sam studirao teologiju tijekom bivšeg režima, imao sam jednu veliku sreću kada je Strossmayer i jugoslavenstvo u pitanju. Povijest mi je predavao pokojni dr. Andrija Šuljak, ne samo vrstan profesor, već i iznimno plemenit čovjek, koji je u Rimu doktorirao na Strossmayeru i bio jedan od njegovih ponajboljih poznavatelja. Sjećam se kada je u razgovorima znao reći: “O Strossmayeru (tada u Jugoslaviji) svi zauzimaju čvrste stavove, ali nitko ne gleda što piše u arhivima.”
Prof. Šuljak je djelo ovog hrvatskog velikana nama studentima, kojeg je Miguel de Unamuno u knjizi “Agonija kršćanstva” svrstao, uz Bismarcka na političkom planu, kao “najvažniju osobu 19. stoljeća na crkvenom planu”, dok je jugoslavenska propaganda Strossmayera činila “ocem nacije”. Na temelju dokumenata brižno nam je secirao pravu istinu o Strossmayeru. Posebno ga je zbunilo kada je tiskana hrvatska kuna, a Tuđman i tadašnja vlast koja se upravo emancipirala od Jugoslavije nije mu dao lik na novčanici vjerojatno i zbog povezivanja Strossmayera s tvorevinom iz koje smo jedva krvavo utekli. Stereotipi o Strossmayeru bili su (i ostali) preduboki.
Taj je mit nastao u vrijeme prve i druge Jugoslavije, kad god bi se Hrvati digli, Srbi bi falsificirajući Strossmayera mlatnuli Hrvate Strossmayerovim “jugoslavenstvom”, koje nema veze s političkim jugoslavenstvom 20. stoljeća, jugoslavenstvo koje je zapravo bilo velikosrpstvo umotano u jugoslavensku ideju. Strossmayerovo jugoslavenstvo temelji se ne na ideologiji, već na ćirilometodskoj baštini, zbog čega je bio zahvalan Leonu XIII., koji je afirmirao slavenske apostole sv. Ćirila i Metoda. Strossmayerovo jugoslavenstvo je stoga ćirilometodsko i kroatocentrično.
Ćiril i Metod, kao slavenski apostoli koje je Ivan Pavao II., nakon njihove afirmacije od strane Leona XIII., uz svetog Benedikta proglasio suzaštitnicima Europe, osim evangelizatora, bili su, rečeno današnjim rječnikom, i prosvjetitelji slavenskih naroda, a Strossmayerovo geslo bilo je upravo “Prosvjetom k slobodi”. Zato je Strossmayer, vidjevši silnu zapuštenost slavenskih naroda, kao mecena, obilato potpomagao mnoge kulturne i prosvjetne projekte na Balkanskom poluotoku.
Silno bogatstvo koje je imao, na tragu prosvjetitelja Slavena, svetih Ćirila i Metoda, kojim je financirao slavenske narode, svakako je imao zahvaliti i jednoj “bizarnosti”. Naime, današnjim jezikom govoreći, u to vrijeme “na burzi” cijena hrasta je skočila, a Slavonija, kao i danas, bila prebogata hrastovinom. Dakle, Strossmayerovo jugoslavenstvo, još jednom valja reći, bilo je ćirilometodsko, a ne političko: Prosvjetom k slobodi. I nacionalnoj emancipaciji, a ne unitarizmu bilo koje vrste, s kroatocentričnim naglaskom.
No nije samo jugoslavenska propaganda falsificirala Strossmayerovo jugoslavenstvo, prvi ga je zbog toga ismijavao pravaš Ante Starčević, proglašavajući “slavjansko bratstvo” i jugoslavenstvo “metafizičkim izmišljotinama”, a Strossmayeru dao kao “posrbici” nadimak “Joca Štroca”, Starčević koji nije shvatio Strossmayerovu bit sadržanu u ćirilometodskoj baštini, a ne u političkom jugoslavenstvu. Ali, eto, Starčević na novčanici od tisuću kuna, a Strossmayer, jedan od najvećih Hrvata uopće, ni kunu, ni lipu...
Za razliku od hrvatskih Jugoslavena danas i nekoć i koji se bore za jugoslavenstvo u kojem je jasna vladajuća srpska pozicija, Strossmayer je bio svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo. To nam zorno pokazuju njegova pisma Račkom. Tako 15. prosinca 1861. piše: “Ako drugo, onda sam opazio, da se neke stvari po srpskih ruku sasvijem srpski, ili bolje rekuć turski rješavaju. Ima Srbina u namjesništvu, koji se gledaju i meni i crkvi katoličkoj osvetiti, to se ne ćemo posrbiti.”
U pismu od 25. lipnja 1883. Strossmayer piše o srpskom barbarstvu i okovima srpskim, a posebno je znakovito pismo od 10. travnja 1884. gdje kaže: “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” U istom pismu spominje i grob, “kog Srbi nam kopaju”.
U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer ukazuje na velikosrpske težnje za obnavljanje Dušanova carstva, a spominje i balkansku federaciju, ali s dominacijom Hrvata, a ne Srba: “Mađari već dva i više od desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio... Ponavljam: tu misao ponovno oživljeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, na žalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću (Srbi) ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost.
Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se, s druge strane, Bugari satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Dušanovo carstvo obnove... Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i međusobnom slogom, budu znali svoga božanskog određenja dostojno pokazati...
Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobjedivši i sebi prije svega podloživ i srca i savjesti naroda pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati.”
Iz ovog citata je jasno da Strossmayer zapravo zagovara veliku Hrvatsku, da u toj federaciji Hrvatska “obdrži prvo mjesto... pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice”. Istina je suprotna, Strossmayer je, politički, ne Jugoslaven, već hrvatski nacionalist, koji je već tada detektirao velikosrpske tendencije.
Nažalost, za razliku od Strossmayera, pri raspadu monarhije i trauma germanizacije i mađarizacije, prosrpska i projugoslavenska nastrojenost bila je među hrvatskom inteligencijom više pravilo nego izuzetak. Tako, kao “guske u magli”, dišu i Ivan Meštrović, Ivo Vojnović, Tin Ujević, Milan Begović...
Ksaver Šandor Gjalski, kao paradigmatičan primjer toga doba i mentaliteta, oduševljeno je otputovao u Beograd na krunidbu kralja Petra I. Karađorđevića koji ga je odlikovao ordenom Svetog Save.
Paradoksalno, da su slušali “Jugoslavena” Jocu Štrocu i njegov velikohrvatski program, nikada ne bi bilo Jugoslavije, ni prve ni druge, koje su bile tek okvir za velikosrpstvo na koje je Joca Štroca ukazivao, već možda tek - velike Hrvatske koju je Strossmayer, kao hrvatski nacionalist sanjao.
Nažalost, mit Strossmayerova “jugoslavenstva”, premda ne vrijedi ni jedne lipe, prodaje se i danas za puno više od “Starčevićevih” tisuću kuna.
